I OPET CICO...
Iz starih dnevnika...
Neko čeka ceo život
da bi shvatio svrhu svog postojanja,
moja potraga je završena
kada ugledah tebe...
Kada te ne bih ovoliko volela
bila bi to moja najveća kazna...
I razočarana sam u večnost
pošto je isuviše kratka da bih uživala u tebi...
I razočarana sam u vasionu
pošto je isuviše tesna za moju ljubav
koju nesebično dajem,
I razočarana sam u najveću sreću
pošto je isuviše smešna
u odnosu na moju
kada ugledam tvoje oči,
osetim tvoje usne
tvoj dah
dodir...
I onda,
posle svega,
iznova i iznova
strahujem od preterane sreće,
strahujem da te ne izgubim,
da nisi samo priviđenje,
dar od Boga...
da mi nakratko dokaže
da ona prava ljubav koja ne zna za dosta,
ipak postoji..
U trenu kada smo se sreli
nešto je puklo u svemiru,
sudbina se uplašila od preterane želje,
zvezde su zadrhtale,
mesec se probudio,
i na tren sve je stalo.
Taj tren već beše zapisan,
davno,
i sudbina je najzad spokojno zatvorila
drevnu knjigu najvećih ljubavi,
u kojoj su ispisana naša imena...
Sada sam najzad spokojna...