CICO...
Kad se pomešaju šećer i so, nakon nekog vremena prestaneš pridavati važnost začinima.
A kad ti puno toga nedostaje, u poslednjem trenutku shvatiš da najviše nedostaješ sam sebi. I tad se vraćaš stopama da se pronađeš negde u već izbledelim sećanjima.
Daš vremenu vremena, da te više ne cepa na more komadića.
Prošlost nema puno mana, osim jedne prepreke.
Kada jednom uđeš u nju imaš paničnu potrebu da je menjaš. I kad ta uzaludna borba spreči budućnost da zavlada, ostaneš u sadašnjosti koja ti nije prijateljski naklonjena.
Previše umora, previše želja, previše malo prostora. I jedino previše viška.
Šapnuće ti jednom Kineski zid kako je teško zidove rušiti.
I kada patina godina ugrize temelje, uvek će se naci neki stručnjak za restauracije koji će znati da zatvori procepe.
Pripazi tada da ne nanese samo jednu ruku na ožiljke.
Neka koristi, po mogućstvu, zlatne niti razumevanja, za sve napukle korake.
Otkriće jednom, Mesec Suncu, tajnu, kada se sretnu u nekoj pomrčini, o svim noćima kada te pratio....
I znaš da će tad Sunce puno teže paliti sve tvoje predaje.
Ljubice ih blago da postanu pobede.
Kad se nađeš kao brodolomac na nekom atolu bespuća, korali će isplesti štitove za oprez koji ponekad skrivaš, pa te reakcije iznenade.
A imao si ih sve zapisane u sveskama pozutelih ivica, koje služe za neke druge živote.
Nekim iskustvima ne treba dopuštati da se prenose.
Neka iskustva služe samo zato da te udalje, pa da ih preokreneš i nikad više ne spomeneš.
Ponekad...ponekad u sustini samo imaš potrebu da znas koliko će sve to da potraje..