"Hej dete zvezdanog svoda"
Hej dete zvezdanog svoda,
Koju planetu sada mazis svojim obrazom što se smeši,
povijenim od slatkoće i sočnim od ženstvenosti?
Kojem suncu sada letiš, lagana detetom u sebi,
nošena smejuljkom stidljivim, a spremnim od radoznalosti?
Da, znam taj pogled drevnog deteta što nas uči umetnosti smejanja,
znam da pada na strasnu šumu divljih orhideja,
dok zanosno se smeju pomisli da ćeš ubravši ih ubrati i lepotu.
Znam da taj zrak beskonačnog ugla gustinom svojom stvara dom u strasnoj šumi vragolije zagrljaja.
Zato dajem mu srce svoje da ga ponese i posadi u vrt.
Da, u tajni vrt, među trenutke straha, stida, rođenja i nestajanja,
I, ah da, smeha! Smeha dušom, rečju, andjelima...
Smeha frulom čarobnjaka što svira nam pogled...
I talasić jedan, kojeg uho tvoje u talas smrti i rođenja pretvara,
svojim vrhom zapenušanim crta tajni znak.
Znak jednog oka...
Znak jednih usta, jednog srca,
Jednog slatkog zaobljenja koje tronu smisao poklanja.
Kada se umoriš ili rastužiš
Ili samo svojoj svetlosnoj brzini želiš strast, strah ili Uzhićenje pokloniti,
prepoznaj ga u muzici koju slušaš svojim zanosnim njihanjem u svetu kvrgavog drveća.
Poželiš li ipak, prati njegov trag do jednog malog mesta.
Tananog, tihoh, ko ništa pred nastajanje.
Šćućuri se u taj topli svod, spakuj se kao žuto pile goluždravo,
dok jaje još mu nije tesno,
dok ceo univerzum pred njim je za razaznati, il' čak prepoznati.
Ugrej sebe svojom toplotom, što greje iz misterije nikad ne razjašnjenje!
Ugrej i mene mojim zaštitništvom, mojom reči, a tvojim telom, pogledom i životom.
Ugrej me svojim srcem, dok ti srce dajem.
Da, dok ti srce dajem...
(Elhean Seethis)