Dopusti mi da te volim ovako daleko. Ja znam. Razumem. Možeš obući drugo odelo, možeš staviti još stotinu drugih maski, ja ću znati da si to Ti. Odaju te reči. Odaje te odabir istih, redosled kojim ih nižeš. Znam te i ne dam te...
Muk.
Tupa bol u grudima. Grudni koš se rasipa, delić po delić.
Osećam komadiće koje progutam, pa zalijem suzama.
Boli spoznaja da ću te izgubiti.
Da neću kroz život koračati s tobom, korak po korak.
Mašta nije šarena, kao što je bila. Nije ni crna.
Ona više ne postoji.
Čovek ne treba da živi u iluzijama.
Nadala sam se.
Za nadu više snage nemam.
Molim za snagu.
Ali nemam prostora upiti je.
Poslednja zrnca snage, poslednja zrnca mene, ovu preostalu olupinu ulažem u zalog za tvoju sreću.
Da izguram ovo s tobom, za tvoj spokoj.
Držeći te za ruku.
Snažno, najsnažnije.
Svom ljubavi svojom.
Dakle, svakim delićem bića svoga.
I onim najskrivenijim, iz rezerve.
Sve za tebe.
Jer te volim, moje milo..
Kažu, Bog će te nagraditi nekim drugim.
Hvala lepo.
Cenim, ali poklanjam poklon.
Sve ono što želim, radi čega živim, poklanjam Bogu, da bih videla jedan iskreni osmeh, jedno sretno lice.
A ja ću se već snaći.
I olupina od Titanica na dnu mora obitava tol'ke godine.
Obitavaću i ja.
I to će biti zbog tebe.
Da vidiš da sam snažna, zbog tebe.
Za tebe.
A sa mnom šta će biti, ne mari.
Bitno je da sam uz tebe. I da te volim.
Ne usuđujem se reći kao što nikada niko nikoga nije voleo, jer ne znam.
Ali se usuđujem reći da te u svom mikrosvetu volim celim svojim bićem.
Samo tebe.
Što bi Balaš rek'o,
Dok me bude, moje milo..
Venera, sve lepe i velike ljubavi su tužne...osim kod Baladaševića.