I neizgovorene reci ostaju da trepere u lišcu starog drveta zauvek, rekoh mu, kao miris tvoje kose na mom cešljicu od jantara..."Zauvek?", pitao je... O, ne, ispravih se, izvini, zaboravila sam da "zauvek" ne postoji...
Cutali smo.
Jer smo rekli sve sto nismo, sve sto smo cutali u godini kroz koju smo isli razlicitim putevima, koji su se ukrstali tek ponekad… jer smo mi to namestali.
Satima smo cutali…
Jer si objasnio sta si hteo, i jer sam te saslusala, onako kako si trebao ti mene da slusas
svo ovo vreme koje je teklo
izmedju nas…
Nije vise vazno, ko se u koga razocarao
i ko je na sta bio spreman… jer sve prelazi u proslo vreme…
Bili smo, volela sam, islo je i nije islo… proslo je, bio si mi sve, sada si mi samo poznanik.. Drug? Ne, hvala.
Ne bih da svoje srce ucim jos vecoj patnji, jer iskusilo je ono sve vrste odnosa sa tvojim srcem. Ne dam ga.. jer mi jedino ono ostaje.
Gledao si me drugim ocima…
Sada kad si shvatio da si gresio, i tek ces shvatiti koliko si se o mene ogresio
ukapiraces ko je bila ona curica, koja ti se uvlacila u zagrljaj
i davala sve da je zadrzis pod svojom kozom.
Pa na kraju ostajala sama i
uplasena
sto je dani ne cekaju, vec nemilosrdno teku… a ona je sama.
Neka sve reci koje nismo rekli ostanu tako. Zakljucane.
Jednom ce ti ih vetar doneti pod prozor, kad ne budes mogao da zaspes…
od pitanja gde je ona koja te je volela vise od svega…
sa kim je
i sto…
Smejacu se.. prividno ili iskreno, moja stvar.
Imao si me, izgubio si me.
I svako disanje u tvom zagrljaju, bez ijednog poljupca… danas brisi.
Oprostili smo se.
Vise necemo.
(-n.a-)