-PANTA REI-
U zabitoj kineskoj provinciji ziveo je siromasni Kinez koji je ceo zivot potrosio radeci najteze poslove, a da nista do kraja nije stekao. Sve sto je imao bio je sin jedinac koga je neizmerno voleo. Naucio ga je da cita i pise, uveo ga pomalo u kaligrafiju i to je bio sav kapital koji mu je ostavio kada je u dubokoj starosti umro.
Mladic je tugovao kraj oceve postelje gledajuci ga kako se polako gasi. Neposredno pre nego sto je izdahnuo, otac je izvadio dve kutijice: jednu crnu a drugu belu i rekao sinu :
" Na zalost, nemam šta da ti ostavim sem ovoga.
I zapamti- dobro ih cuvaj. Kada ti jednoga dana bude tesko, nesnosno tesko u zivotu, otvori belu kutijicu. Crnu ces otvoriti onda kada ti bude jako dobro."
Mladic je dostojno ispratio oca a onda je spakovao svoju ciniju za hranu, stapice, jednu preobuku i one dve kutijice te krenuo u svet da zaradi svoju porciju pirinca. Radio je najteze poslove kod gazda koji su ga izrabljivali , spavao napolju. Zimi je bio srecan ako bi ga neko primio da zanocu na zemljanom podu izbe za stoku. Ubrzo je postao izradjen, nesrecan i beznadan. Posle par godina takvog zivota, jos uvek je imao samo zdelu pirinca dnevno i duboke bore na licu i rukama.
Onda su dosle poplave, Jang Ce ce se izlio i poplavio polja i oranice, nastala je opsta glad i za mladica vise nigde nije bilo ni posla ni nade. Lutao je bespucima , spavao po sumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi. Jednog jutra se probudio i video da mu je neko ukrao jedino sto je imao- zdelu za pirinac , pamucnu košulju i dva juana. Potekle su gorke suze i mladic je resio da se ubije.Sklopio je ruke, zatrazio oprostaj od neba za pretstojeci cin, i dok ih je spustao niz telo, napipao je maleni zavezljaj usiven u porub pojasa- dve kutijice nasledjene od oca.
Otvorio je belu. U njoj je bila malena pirincana hartija i nista vise. Razmotao je i video ocev rukopis.
Pisalo je : " Ovo ce proci! "
Shvativsi ovo kao ocev amanet za dalje zivljenje, nije se ubio. Zaputio se ka obliznjem gradu. Na ulazu u grad stajala je kolona nepismenih seljaka koja nije mogla da udje kroz gradsku kapiju, jer niko nije umeo da procita sta pise na velikoj tabli na samom ulazu. Mladic je prisao, procitao im glasno sta pise i kolona je prosla. Prosao je i on.
Kroz par dana provedenih po gradskim trgovima, naseg mladica je potrazio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru treba hitno pisar, a da je on cuo od seljaka koji su nedavno dosli u grad da on zna da cita i pise.
Znao je i dobio je posao kod strogog plemenskog staresine . Radio je tesko, ali mirnih ruku i cista srca. Ubrzo su poceli da mu dolazi neznani seljani kojima je trebalo nesto da se napise ili procita ili protumaci. Svima je izasao u susret. Strogi gradski staresina je bio pravedan covek i znao je uzvrati svome pisaru. Dobro ga je nagradjivao a vrlo brzo mu je odvojio i deo u svojoj kuci gde je mladic poceo da zivi.
Sve se promenilo. U godinama koje su usledile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo , radio je sve vise umesto samog gradskog staresine koji je star i onemocao poverio svom mladom pisaru ne samo svoje poslove, nego i svoju kcer koju je nas mladic ozenio. Zajedno, u ljubavi , njih dvoje su rodili mnogo dece. Slozno i u ljubavi , u dvoje, uvecali su svoje bogatstvo do neslucenih razmera. Mladic je mnoge predveceri provodio ispijajuci caj u dobro ohladjenim prostorijama svom prelepog doma, razgovarajuci sa svojom voljenom ili uceci svoje sinove komplikovanim kineskim karakterima, citajuci Konficija i prvi put u zivotu je bio savrseno srecan.
Jedne takve predveceri, setio se celog svog zivota koji je prohodao od najgore bede do kompletne srece. Setio se svih svojih ocaja, svoje zelje da svojevremeno umre, setio se oca. Setio se one druge kutije koju mu je otac dao.
Otvorio je crnu kutijicu. U joj je bili smotan komad pirincanog papira. Razmotao je, a na njemu je ocevim rukopisom bilo zapisano :
" I ovo ce proci." (N.A)