-ZOVEM SE LJUBAV-



Postojala sam pre nego sto je bilo šta postojalo u Univerzumu, postojala sam pre nego sto je postojala priroda, postojala sam prije nego sto je postojao covek. Bila sam usamljena, htela sam da podelim sve ovo sto nosim sa sobom kroz nebrojene vekove i stvorila sam svet koji sam htela da se mojim imenom zove.

Uvukla sam se u more i jezera, u reke i potoke, u planine i beskrajna polja, u sume i proplanke. Ja sam ona u kojoj se umivate, ja sam ona u kojoj lice svoje ogledate, ja sam ona koju udisete.

Volim da dodjem iznenada, kada se nenadate, volim da vam oduzmem dah, volim da vam oduzmem moc govora.
Volim da vam srce brzo zakuca, da vam kolena klecaju, da cesto izgovarate nesuvisle recenice.
Volim da zbog mene radite nepromišljene stvari, da se smete kao deca, volim da setate livadama i berete retko cvece.
Volim da ste radosni zbog mene, volim da zbog mene pevate, volim da zbog mene pesme pišete, da zbog mene price izmišljate kojima nijedna bajka ravna nije.

Ali sam tuzna kada me se bojite.

Tukli ste me, mucili, zatvarali u tamne kleti, izbacivali iz hramova, ostavljali me gladnu i zednu, zaklanjali ste sunce od mene, slali vecne kise i tmurne oblake, krali ste duge od mene. Vezivali ste me lancima, niste mi dali da se sirim i razvijam, govorili ste cak i da ne postojim. Niste verovali u mene, izmišljali ste strasne stvari samo da prikrijete moje ime, palili ste, pljackali ste, ubijali ste.

Ali sve sam zbog vas izdrzala.

Nisam se bunila, plakala sam u tajnosti da me ne vidite nesrecnu, da vas ne rastuzim. Sve lance sam pokidala, sve sam oblake rasterala, nepriemetno, tiho i tajno, da mi se ne prepadnete naprasno. Sunjala sam se kao mio lopov oko vasih srca, omeksivala ograde koje ste postavljali i mislili ste da vam se nece moci nikada vise ukloniti. Brisala sam vam suze sa lica kada ste mislili da vam ih nema ko obrisati, terala na smeh kada ste mislili da cete vecno plakati, terala vas na govor i tada kada biste se zarekli na vecno cutanje.

Ne bojte se.

Primite me u svoje dvorove, otvorite mi vase hramove. Primpremite sudove duse svoje da vam ih napunim radoscu i veseljem. Ja cu biti vasa molitva, ja cu biti vas vid kada ne vidite, ja cu biti%2


-PANTA REI-



U zabitoj kineskoj provinciji ziveo je siromasni Kinez koji je ceo zivot potrosio radeci najteze poslove, a da nista do kraja nije stekao. Sve sto je imao bio je sin jedinac koga je neizmerno voleo. Naucio ga je da cita i pise, uveo ga pomalo u kaligrafiju i to je bio sav kapital koji mu je ostavio kada je u dubokoj starosti umro.

Mladic je tugovao kraj oceve postelje gledajuci ga kako se polako gasi. Neposredno pre nego sto je izdahnuo, otac je izvadio dve kutijice: jednu crnu a drugu belu i rekao sinu :

" Na zalost, nemam šta da ti ostavim sem ovoga.
I zapamti- dobro ih cuvaj. Kada ti jednoga dana bude tesko, nesnosno tesko u zivotu, otvori belu kutijicu. Crnu ces otvoriti onda kada ti bude jako dobro."

Mladic je dostojno ispratio oca a onda je spakovao svoju ciniju za hranu, stapice, jednu preobuku i one dve kutijice te krenuo u svet da zaradi svoju porciju pirinca. Radio je najteze poslove kod gazda koji su ga izrabljivali , spavao napolju. Zimi je bio srecan ako bi ga neko primio da zanocu na zemljanom podu izbe za stoku. Ubrzo je postao izradjen, nesrecan i beznadan. Posle par godina takvog zivota, jos uvek je imao samo zdelu pirinca dnevno i duboke bore na licu i rukama.

Onda su dosle poplave, Jang Ce ce se izlio i poplavio polja i oranice, nastala je opsta glad i za mladica vise nigde nije bilo ni posla ni nade. Lutao je bespucima , spavao po sumama, peklo ga je sunce i mrzli ga mrazovi. Jednog jutra se probudio i video da mu je neko ukrao jedino sto je imao- zdelu za pirinac , pamucnu košulju i dva juana. Potekle su gorke suze i mladic je resio da se ubije.Sklopio je ruke, zatrazio oprostaj od neba za pretstojeci cin, i dok ih je spustao niz telo, napipao je maleni zavezljaj usiven u porub pojasa- dve kutijice nasledjene od oca.

Otvorio je belu. U njoj je bila malena pirincana hartija i nista vise. Razmotao je i video ocev rukopis.
Pisalo je : " Ovo ce proci! "

Shvativsi ovo kao ocev amanet za dalje zivljenje, nije se ubio. Zaputio se ka obliznjem gradu. Na ulazu u grad stajala je kolona nepismenih seljaka koja nije mogla da udje kroz gradsku kapiju, jer niko nije umeo da procita sta pise na velikoj tabli na samom ulazu. Mladic je prisao, procitao im glasno sta pise i kolona je prosla. Prosao je i on.

Kroz par dana provedenih po gradskim trgovima, naseg mladica je potrazio maleni stari Kinez. Rekao mu je da njegovom gospodaru treba hitno pisar, a da je on cuo od seljaka koji su nedavno dosli u grad da on zna da cita i pise.

Znao je i dobio je posao kod strogog plemenskog staresine . Radio je tesko, ali mirnih ruku i cista srca. Ubrzo su poceli da mu dolazi neznani seljani kojima je trebalo nesto da se napise ili procita ili protumaci. Svima je izasao u susret. Strogi gradski staresina je bio pravedan covek i znao je uzvrati svome pisaru. Dobro ga je nagradjivao a vrlo brzo mu je odvojio i deo u svojoj kuci gde je mladic poceo da zivi.

Sve se promenilo. U godinama koje su usledile, postao je gazda malenog imanja, stekao znatno materijalno bogatstvo , radio je sve vise umesto samog gradskog staresine koji je star i onemocao poverio svom mladom pisaru ne samo svoje poslove, nego i svoju kcer koju je nas mladic ozenio. Zajedno, u ljubavi , njih dvoje su rodili mnogo dece. Slozno i u ljubavi , u dvoje, uvecali su svoje bogatstvo do neslucenih razmera. Mladic je mnoge predveceri provodio ispijajuci caj u dobro ohladjenim prostorijama svom prelepog doma, razgovarajuci sa svojom voljenom ili uceci svoje sinove komplikovanim kineskim karakterima, citajuci Konficija i prvi put u zivotu je bio savrseno srecan.

Jedne takve predveceri, setio se celog svog zivota koji je prohodao od najgore bede do kompletne srece. Setio se svih svojih ocaja, svoje zelje da svojevremeno umre, setio se oca. Setio se one druge kutije koju mu je otac dao.

Otvorio je crnu kutijicu. U joj je bili smotan komad pirincanog papira. Razmotao je, a na njemu je ocevim rukopisom bilo zapisano :
" I ovo ce proci." (N.A)


-POUKA-



Jednog dana, dok je drvoseca sekao granu jednog drveta iznad reke, njegova sekira upade u reku.

Kad je zaplakao, pojavi se Bog i upita: "Zasto places?"
On je odgovorio da mu je sekira upala u vodu, i da mu je potrebna jer
tako zaradjuje za zivot.

Bog sidje u reku i pojavi se sa zlatnom sekirom.
-"Jel' ovo tvoja?" upita Bog.
Drvoseca odgovori: "Nije."
Bog ponovo sidje i pojavi se sa srebrnom sekirom.
-"Jel' ovo tvoja sekira?" upita Bog.
Drvoseca ponovo rece: "Nije."
Bog ponovo sidje dolje i pojavi se sa zeleznom sekirom.
- "Jel' ovo tvoja sjekira? upita Bog.
Drvoseca odgovori: "Da."

Bog je bio odusevljen covekovim postenjem te mu dade sve tri
sekire i tako drvoseca sretan ode kuci.

Nakon nekog vremena, drvoseca je setao sa svojom zenom po obali,
kad mu zena upade u reku.
On zaplaka, a Bog se ponovo pojavi i upita ga: "Zasto places?"
-"Oh, Boze, zena mi je upala u reku!"
Bog sidje dolje i pojavi se s Jennifer Lopez.
- "Jel' ovo tvoja zena?", upita Bog.
- "Da!" rece drvoseca.
Bog se naljuti - "Slagao si! To nije tacno!"

Drvoseca odgovori:
"Oh, oprosti mi, Boze. U pitanju je nesporazum.
Vidis, da sam rekao da Jennifer Lopez nije moja zena, ti bi se
pojavio sa Catherine Zeta-Jones. Nakon sto bih ja rekao da ni ona nije
moja zena, ti bi se pojavio sa mojom zenom. I kad bih ja rekao da to jest
moja zena, ti bi rekao da mi dajes sve tri.
Boze, ja sam siromasan, i ne bih se mogao brinuti o sve tri supruge,
i zbog toga sam rekao da je moja supruga Jennifer Lopez!"

Kad god muskarci lazu, to je iz dobrog i casnog razloga,
i na dobrobit svih!   (N.A)


-JEDNA GRESKA NA ZENI-



Kada je Bog napravio zenu, dosao je do sestog dana, radeci prekovremena.

Jedan andjeo je dosao i pitao ga: "Zasto koristis tako puno vremena na nju?"

I Bog odgovara: "Jesili ti vidio sve specifikacije, sto sam joj dao da je formiram?"

"Ona mora znati prati, ali ne smije da bude od plastike, imati vise od 200 pokretnih zglobova, svi moraju imati mogucnost za promjenu, i usput da svaka dijeta funkcionise, i jos da ima krilo za najmanje cetvero djece... ali u isto vrijeme da ima poljubac, da moze izlijeciti od jednog povredjenog koljena do slomljenog srca, i sve ce ovo da radi sa samo dvije ruke."

Andjeo se zacudio svim tim vjestinama.

"Sa samo dvije ruke... Nemoguce!"

"I ovo je samo standardni model?!"

"To je puno posla za jedan dan... sacekaj sutra pa je dovrsi."

"Ne zelim to, protestirao je Bog. Tako sam blizu da zavrsim ovo bice, sto je meni srcu drago.

Kad se razboli, sama se izbori da ozdravi, i moze da radi 18 sati dnevno."
Andjeo se priblizio i dotaknuo zenu.

"Boze, kako si je napravio tako meku."

"Jeste, mekana je", kaze Bog, ali napravio sam je da ima i snagu. "Neces vjerovati sta sve moze da uradi i da izdrzi."

"Moze li misliti?" pita Andjeo.

Bog odgovara: "Nije samo da moze misliti, ali moze da saradjuje i da pravi dogovore."

Andjeo nesto vidi, sto mu je privuklo paznju, i dotakne zenino lice...

"Boze, izgleda da ovaj model ima jednu propust. Jesam ti rekao da puno stvari stavljas na nju."

"Nije to nikakav propust... to je jedna suza". ispravi ga Bog.

"Zasto je to?", upita Andjeo.

I Bog kaze: "Suza je njezin nacin da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoca, njen bol i njen ponos."

Ovo je ostavilo jak utisak na Andjela; "Ti si genije, Boze. Na sve si mislio. Zena je sjajno bice!!"

To je istina! Zena ima snagu, sto joj se covijek divi. One podnose teskocu, da nose tugu, ali znaju za srecu, ljubav i svoje misljenje.

One se smiju, kad zele da vrisnu. Zene pjevaju, kada zele da placu. Placu kad su srecne i smjeskaju se kad su nervozne.

Bore se za ono u sto vjeruju.

One su protiv nepravde.

Ne uzimaju "ne" za odgovor, ako ima drugi i bolji nacin za resenje. Sve od sebe daju za svoju porodicu. One prate jednu prijateljicu doktoru, zato sto se boji doktora. I zena voli bez granice...

One placu kad im djeca nesto novo u zivotu dozive, i raduju se dobroti svojih prijatelja.

One se raduju kada cuju za neko rodjenje ili vjencanje.

Srcej njihovo se slomi kad cuju za smrt neke drage osobe.

One tuguju za izgubljenim voljenim osobama, ali jake su i kada nema vise nista za sta da se bore.

Zene znaju da jedan poljubac i zagrljaj moze da zalijeci jedno slomljeno srce.

Ali, nalazi se jedna greska kod zene:

Ona zaboravi koliko vrijedi.
(N.A)


"OVIM PUTEM U VISINE"



"Avelj i Kain se susretoše posle Aveljeve smrti. Hodahu pustinjom i prepoznaše se iz daljine, jer obojica behu vrlo visoki. Braća sedoše na zemlju, založiše vatru i obedovaše. Ćutahu kako čine umorni ljudi na izmaku dana. Na nebu se pomaljaše zvezda koja još ne beše dobila ime. Pri svetlosti plamena Kain primeti na Aveljevom čelu beleg od kamena, ispusti hleb koji prinosaše ustima i zamoli da mu bude oprošten zločin.
Avelj odgovori:
-Jesi li ti ubio mene ili sam ja ubio tebe? Ne sećam se više; opet smo ovde zajedno, kao nekada.
- Sada znam da si mi istinski oprostio, jer zaboraviti znači oprostiti. I ja ću pokušati da zaboravim.
Avelj reče sporo:
- Tako je. Dok traje griža savesti, traje i krivica."


"NE ODUSTAJ"



"Posmatraj stablo. Razmisljaj o njemu kroz godisnja doba. Videces kako nailazi na mnoga iskusenja.

U prolece, radovaces se gledajuci ga kako mu cvetaju pupoljci. Mozda i neces zapaziti kako tesko podnosi kasne snegove i hladne vetrove koji dolaze sa severa.

Svidja ti se stablo kako se lagano njise na toplom letnjem suncu? Ali mozda neces shvatiti kako je zedno u susnim razdobljima. Mozda neces cuti vapaje za toplom letnom kisom kako bi utolilo zedj.

Svidjaju ti se sjajne sarene boje njegove jeseni, kad se stapa s drugim stablima kako bi ti mogao uzivati u prelepom predelu? Ali primecujes li njegovo ukoceno telo na hladnoj kisi u ledenom januaru? Uocavas li zebnju kad mu vetrovi odnose list po list ?

Zimi ce ti se svideti vijugave siluete koje beli sneg i hladnoca stvaraju na njegovim granama. Ali cujes li kako mu grane pucaju od studeni i tezine snega?

Promatraj stablo. Razmisljaj o njemu od jednog do drugog godisnjeg doba. Pored lepote uoci patnju.

I reci sebi: slicno mi je. Ima svoja godisnja doba kao i ja. U njima otkriva svoju lepotu. U njima prolazi svoje kusnje. Jer zivot, coveka ili stabla, ima lepih dana ali i nevremena, oluja, grada, suse…

Ne postoji zivot bez iskuenja. Nemoj misliti da zivot nije zasluzio zivljenje. Suprotno. Svako iskusenje skriva jedan trezor. Otkrices ga ako razbijes skoljku patnje. Na dnu se nalazi blago: ono ce promeniti tvoj zivot u blistavi dragi kamen.

Iskusenje te moze srediti. Matirati. Moze se sruciti na tebe kao sto se prirodna nepogoda sruci na stablo. Ali iskusenje je poziv na uzdignuce. Zamisli sta bi bilo od leptira da ne zeli izaci iz caure. Zamisli koliko bi nestalo lepote kad gusenice ne bi prihvatile iskusenje promene.

Covek raste menjajuci se: od razdora u susret, od napustanja u prihvatanje. Tako zrijemo prihvatajuci mnoga umiranja citavoga zivotnog veka, umiranja vode u nova radjanja.

Ne trci prema iskusenjima. Pusti godisnjim dobima da se pobrinu za taj posao.
Ali kad se iskusenja isprece na putu, ne bezi. Ne odustaj. Uspravi se. Guraj napred. Idi dalje. Posmatraj stablo. Misli o njemu kroz godisnja doba. I uci se od njega."


"VOLIM TE TUGOM I BRIGAMA"



"Sedni.
Ne tu.
Preko puta.
Moram te videti.

Ne. Ne prekidaj me.

Ćuti.

Pusti me da ti kažem
ono što sam odavno trebao reći.

Kad trebaš doći bojim se tvog dolaska.
Zbog nedolaska.
Jer,
ako kasniš samo pet minuta
srce mi je u dlanu
i moja me ljubav ili možda strah
boli.

I zato ne smem kasniti.
Već sutra može biti kasno.
A nisam ti još rekao
kako i koliko te volim.

Volim te telom, pokretima, pogledom, dodirima, rečima.
Volim te smehom i suzama.
Volim te tugom i brigama.

Ne. Ne gledaj me zastrašeno.
Ljubav ma kakva bila:
neispunjena, srećna, lakomislena i površna
prava i zauvek...

Boli.

Kad dolazim, pitam se čekaš li me.
Bojim se da jednog dana više ne otvoriš vrata.
Bojim se praznog stubišta bez mirisa, bez zvuka, svetla.

A nisam ti rekao:
najviše se bojim vremena koje ne čeka.
A ja kasnim.

Volim te.
I volim sve što si ti.

Tvoje oči pitajuće.
Tvoj smešak opraštajući.
Tvoj korak ohrabrujući.

Volim tvoju nesigurnost
i moja je najčešća.

Bore na tvom licu i moje su.

I u tom trajanju ne znam da li sam sve učino za tebe
ljubavi moja." (NN)


«Prethodni   1 2 3